Biti mama dječaka sa zeleno-plavim ruksakom koji ide u Helen Doron školu engleskog jezika, za nas, našu obitelj, za moga dječaka, zapravo je bilo i još uvijek jest, velika radost i posebno iskustvo, kaže Maja Jurić Galić iz Širokog Brijega.

Helen Doron – mjesto igre i radosti

Mjesto je to gdje se moje dijete osjeća lijepo i sigurno. Mjesto je to igre i radosti kamo s nestrpljenjem idemo. Mjesto gdje u veselom i šarenom okruženju prijateljskih lica, stručnih i nasmijanih “teachers”, moj dječak, zajedno sa svojim malim prijeteljima uči, spoznaje i saznaje više o sebi i svome mjestu u svijetu. “Velikom” svijetu u koji svaki roditelj svoje dijete, jednom, treba pustiti i otpustiti.

Je li moje dijete zadovoljno, je li sretno, kako se slaže sa svojim malim prijateljima, nauči li ono išta tamo?

Prvi susret s nepoznatim okruženjem

Moj je dječak krenuo u Helen Doron školu engleskog jezika kad je imao tri godine. To nam je bio prvi susret s nepoznatim okruženjem i odvajanjem, bez predhodnog iskustva vrtića. Test da vidimo kako će reagirati na novo i nepoznato. Kako će i hoće li uopće htjeti usvajati nova znanja, kako i na koji način će učiti strani jezik.

Ne reagira svako dijete isto, nije svačiji put učenja isti i trebalo bi poštivati njihov mali unutarnji svijet. Ne forsirati, jer zapravo ništa ne dobivamo na silu.

Tako smo se mi upustili i prepustili 🙂

Andro je vrlo rano propričao i pokazao sklonosti prema jeziku, pa smo sukladno tomu otišli vidjeti što je to Helen Doron metoda i škola i na koji način dijete tamo uči strani jezik. Htjeli smo upoznati nove prijatelje, njegove vršnjake i nadali smo se da će uz druženje i igru i učiti.

To je pun pogodak, tu se osjeća lijepo i sigurno

Kad dođete u prostorije škole, roditelj može, koliko god to dijete želi, ulaziti u učionicu i biti zajedno s njim, pratiti ga u razvoju, u učenju. Kad se radi o malenoj djeci ili djeci koja se nisu odvajala od roditelja, ili pak bila sama negdje u nepoznatom i novom okruženju, to je odlična stvar. Roditelj koji želi upisati svoje dijete u školu, ima mogućnosti doći i vidjeti iz prve ruke kako to sve zapravo izgleda i je li uopće to za njegovo dijete, pa može doći na ogledni sat. Mi smo takav sat odradili davne jeseni kad su upisi u školu i već nakon prva dva ili tri odlaska doživjela sam izjavu svog malog trogodišnjaka – “mama izađi ti vani, čekaj me ispred vrata” :).

Naravno da se tad samo po sebi nametnulo – to je pun pogodak, tu se osjeća lijepo i sigurno, dok me više ne želi unutra u učionici kao njegovu sigurnost u nepoznatome. Ostala sam iznenađena, a i to mi je bio itekako odgovor na sve one upitnike u glavi koje kao roditelji imamo :). I tako smo mi krenuli u svome vremenu utorkom i petkom na naš engleski. Tamo su nam bili Jakov, Ante, Ana, Laura, Matej, pa David, Filip, Petar i Andrej – naši mali prijatelji kojima se uvijek iznova veselimo!

Skupine su manje, tako se kvalitetnije uči, mogućnost jedan na jedan, ali opet dovoljno velike za radost i veselje i smijeh u učenju u učionici. Klinci tamo pjevaju pjesmice, plešu, crtaju, druže se i naravno uče engleski jezik.

Nakon 3 godine

Iz današnje perspektive, iza nas su skoro 3 godine učenja stranog jezika, a moj dječak zna više nego sam ja znala u četvrtom razredu osnovne škole, što se engleskog jezika tiče. Prvotna misao vodilja nije nam bila naučiti samo, već zapravo druženje, igra, samostalnost, a ako štogod i nauči, odlično :).

Svakome je roditelju važno da mu je dijete sretno, da raste zdravo i zadovoljno, pogotovo danas u društvu u kojemu je toliko toga što im skida osmijeh s lica.

Djeca su radost velika, naš život, za njih živimo! Ovako lijepe priče u našem malom gradu, mogućnosti za našu djecu, uvijek rado podržavam!

Zato, zahvalna svima i svakome u životu moga Andre, tko ga čini sretnim, veselim i zadovoljnim, tko ga uči i nauči!

Hvala Helen Doron školi na osmijehu moga jedinca 🙂

Mama Maja