Odmah ćemo se složiti da biti učiteljica nije nimalo jednostavan posao. Podučavanje iziskuje mnogo napora, strpljenja, a najčeće, posao iz škole nosim sa sobom i kući, razmišljajući o pojedinim studentima, prihvatajući pozive roditelja i izvan svog radnog vremena, kako bih razriješila određeni problem kod djeteta, a da ne spominjem pripremu časova za koju izdvajam oko dva sata dnevno svog slobodnog vremena.

Biti Helen Doron English teacher još je i zahtjevnije!

Naša metoda, osim uspješnog podučavanja, bavi se i posebnim pedagoškim pristupima koji isključuju kažnjavanje neposlušne djece na času, što otežava trenutno uspostavljanje mira u učionici. Ipak, naš temeljni pristup proučavanju same prirode svakog djeteta, vjera da je svako dijete dobro i da će uspjeti, nešto je sporiji u organizovanju discipline na času i brži u kidanju učiteljevih živaca, ali dugoročniji i sa mogućnošću gradnje kvalitetnog i dubokog odnosa između đaka i teachera.

Kako?

Mi ne govorimo našoj djeci: „Nisi to dobro uradio.“

Mi kažemo: „Hajde probaj na ovaj način.“

Mi ne govorimo našoj djeci: „Prestani plakati.“

Mi kažemo: „Razumijem te što plačeš i žao mi je što si tužan.“

Ipak, učiteljici nije jednostavno uvijek pozitivno podsticati svoju djecu. Mnogo puta mi se dogodilo, budući da sam i sama od krvi i mesa, da se naljutim jer neko dijete ne sluša, a ja sam tako dugo spremala čas koji sada ono kvari. Moj prvi impuls je da povisim ton i postavim se kao autoritet, no pedagoški pristup kojem sam učena unutar Helen Doron zajednice, te ono čemu težim kao učiteljica osobno, kosi se sa mojim instiktivnim nagonom za tu malu, ličnu nepravdu. Iz tog razloga, svakog dana, svakog časa, učitelj/ice se bore sa svojim egom, svojim nedostatcima i frustracijama i svakog puta je to mala pobjeda nad lošim crtama naše ličnosti, stepenica više ka tome da budemo bolje osobe pune razumijevanja za druge.

Liječimo dječije misli

Učitelji/ce su ogledala i model djeci za budućnost. A to je mnogo tereta na ramenima običnog čovjeka ili žene koji idu svakog dana na posao da bi zaradili svoju platu. Podučavati djecu, to je posao koji ima težinu doktora. Mi liječimo dječije misli, trudimo se pobrinuti se za svoju djecu, njihove lične, porodične probleme rješavamo kako na času, tako i izvan učionice, vodimo računa kako se ponašamo uvijek i u školi i izvan nje, kako bismo bili dobar primjer našoj djeci. To je mnogo posla i mnogo odricanja.

Da bi bio učitelj/ica, moraš voljeti djecu, sebe i svoj posao!

Tek u tom trenutku pristaješ da se mijenjaš zbog djece, da se ugrizeš za usnu i pobijediš svoj ego. Kada se ne razumiješ sa njima, da učiš od djece kako biti bolja osoba.

A razmjena je uzajamna. Jer, prve učiteljice se pamte! Ko zna ko će, danas-sutra, spominjati tvoje riječi koje su ga uputile negdje i dale značenje njegovom životu. Dati značenje nečijem životu, zar to nije veliko?